Djetinjstvo i odrastanje

Josip Jelačić Bužimski bio je barun, slavni hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban, austrijski carski general, te vrhovni vojni zapovjednik u Hrvatskoj i Vojnoj krajini. Rođen je u Petrovaradinu 16. listopada 1801. godine, gdje mu je otac Franjo bio po vojnoj dužnosti zapovjednik divizije, a majka mu je Ana rođ. Portner. I danas na kući u kojoj je rođen stoji spomen-ploča s natpisom „U ovom domu rodio se 16. listopada 1801. slavni hrvatski ban grof Josip Jelačić“. Na dan rođenja krstio ga je u petrovaradinskoj župnoj crkvi sv. Jurja upravitelj župe dr. Damianus Nützl. U maticama krštenih navedene župe upisan je u godinu 1801. godine pod rednim brojem 2, na stranici 312, a pod imenom Josepchus Georgius Franciscus Jellachich.

Rano je djetinjstvo proveo u Petrovaradinu, a 1808. krenuo je na školovanje u Theresinaum, bečku vojnu akademiju za upravna i vojna zvanja u Beču, gdje su se u to doba školovali sinovi plemića i velikaša. Tijekom desetogodišnjeg školovanja osim što je pokazivao zanimanje za vojničke vještine, zanimao ga je i zemljopis, povijest, govorništvo i jezici. Bio je jedan od najboljih pitomaca Theresinauma. Govorio je hrvatski, njemački, mađarski, francuski, talijanski i latinski. Bavio se i pjesništvom. Svoje najbolje pjesme spjevao je na njemačkom jeziku, a objavljenje su 1825. pod nazivom Eine Stunde der Erinnerung (Časak uspomene).

Vojna karijera

Po završetku Akademije, u ožujku 1819. godine stupio je kao potporučnik u Treću konjaničku pukovniju u Galiciji. U njoj i u Vojnoj krajini započinje vojnu karijeru. Boravio je u Lombardiji (1831. – 1835.), nakon čega se vraća u Vojnu krajinu. Brzo je napredovao u vojnoj karijeri te je 1825. imenovan natporučnikom, 1831. kapetanom, 1837. bojnikom, 1841. potpukovnikom Glinske regimente, a ubrzo potom i njezinim pukovnikom i zapovjednikom. Godine 1848. kralj ga je imanovao tajnim savjetnikom, generalom, komandantom banskih regimenti (Glinske i Petrinjske), podmaršalom i vrhovnim zapovjednikom vojske u Hrvatskoj i Vojnoj krajini. Pod utjecajem Ljudevita Gaja pristaje i uz hrvatski narodni pokret. Kao pouzdana osoba bečkog dvora, imenovan je 23. ožujka 1848. hrvatskim banom bez znanja ugarske vlade, a 5. lipnja, polažući bansku zakletvu pred srpskim patrijarhom Josifom Rajačićem, svečano ustoličen u Zagrebu. Na narodnoj skupštini u Zagrebu proglašena su Zahtijevanja naroda, među kojima je bilo i ukinuće kmetstva, proglašenje hrvatskog jezika službenim, pravo glasa, sloboda tiska itd. Ugarska se tome svemu usprotivila jer je smatrala da je Hrvatska isključivo pod njezinom vlašću. Jelačić u takvim okolnostima prekida veze Slavonije i Hrvatske s Ugarskom. U skladu s preporodnom idejom o južnoslavenskoj solidarnosti (ali i zbog raspoloženja srpskoga pravoslavnog stanovništva u okviru Vojne krajine), pomaže srpski pokret u južnoj Ugarskoj protiv ugarske vlade.

Vrhunac Jelačićeve vojne karijere bio je za revolucionarnih godina 1848. i 1849. On je 1848. pokrenuo rat protiv ugarske vlade (tadašnja ugarska politika bila je protiv bečkog dvora, ali i protiv jedinstva države). Lojalan dvoru, smatrao je održanje Austrije jamstvom slobode za sve narode Monarhije, pa je sudjelovao ne samo u gušenju ugarske nego i bečke revolucije. Zbog ratnih zasluga, novi kralj i car Franjo Josip imenovao ga je namjesnikom Rijeke, građanskim i vojnim namjesnikom Dalmacije, a kako je ujedno bio i zapovjednik u banskoj Hrvatskoj te vojni zapovjednik Hrvatsko-slavonske Vojne krajine, prividno je došlo do ujedinjenja hrvatskih zemalja pod vlašću jedne osobe. Zaslužan je i za osnivanje Zagrebačke biskupije, čime se Hrvatska i crkveno odvojila od Ugarske. Kao ban koji je nakon više stoljeća okupio većinu hrvatskih zemalja, postao je simbol obrane hrvatske državnosti i nacionalnih interesa, a i danas se smatra nacionalnim junakom. Umro je 20. svibnja 1859. godine. Posmrtne počasti i popularnost nakon smrti najbolje se zrcale u pokliču „Ustani, bane, Hrvatska te zove!“ Mnoga su glazbena djela nadahnuta Jelačićem, a uspomena na njega očuvana je i u mnogim djelima hrvatskih slikara. Lik bana našao se i na poštanskim markama (1992. i 2001.), na novčanici od 20 kuna, a i mnoge institucije nose ime po njemu. Na glavnom zagrebačkom trgu danas stoji njegov spomenik i nosi ime po njemu. U Petrovaradinu su još za vrijeme Austro-Ugarske središnja ulica i trg uz Dunav nosili njegovo ime sve do 1948. godine. Te su godine socijalističke vlasti preimenovali ulicu u Matije Gupca, a trg u Tomislavov. Od devedesetih godina prošloga stoljaća, ulica nosi ime Beogradska, a trg Vladike Nikolaja (Velimirovića). Odlukom Hrvatskoga nacionalnog vijeća u Republici Srbiji iz 2005. godine njegov dan rođenja obilježava se kao jedan od četiriju službenih praznika hrvatske zajednice u Republici Srbiji.